ENG
Landscapes of the croatian south

The artist in this new cycle works out his already marked aspiration to transform the outstanding feeling for the richness of the nature together with harmony of landscape forms into entirely new quality of tranquilized  plein air. Doing so, he is consciously playing with the sizes of his paintings, thus achieving the intensity of colour and dynamics of art structure. The colour luxury of his Mljet and Peljesac landscapes is interweaving with the imagination of fictitious, but his artistic credo regularly in its interpretativity keeps the basic realistic message, together with personal chromatics and compositional solutions.

Varying apparently recognizable landscapes of the croatian south, he reaches to entirely new reading with interesting shifts in accentuations of local colour, rhytm of large colour surfaces and dynamism of shapes. The spectators become surprised by artist’s angles  and  the imaginative museum of Mljet, Primorje and Peljesac landscapes becomes enriched with a truly new sensation of beheld. By creating unpretentiously, without any great expectations, he forms his conception of the world not caring is it going to be accepted or not. Carryied only by his inspiration, his inner self is entirely calm and his idolater soul still bows to a painting – in all of these dynamic landscapes talks comes out  “the human” factor in its phenomenology. Hajdić’s expressive state of mind has spread, through a foggy veil, the new vision  of a world surrounding him, while he as always remains constitent to his still ludistic curiosity.

 dr. sc. Vinicije B. Lupis

HR
Južnjački krajobrazi  Vulka Hajdića

“Meu dubljem najdosmo perivoj gizdavi
i krasan i zelen i okolo brštanom
lovorjem opleten i mrčom gizdavom”
Mavro  Vetranović Čavčić

Umjetnik u ovomu svojem novom ciklusu razrađuje već otprije zapaženo nastojanje kako da svoj izraziti osjećaj za bogatstvo prirode i sklad krajobraznih oblika preoblikuje u posve novu kvalitetu smirenoga  plein-aira. Pritom se svjesno poigrava formatima svojih slika, postižući time intenzitet kolorita i  dinamiku likovne strukture. Koloristička raskoš njegovih mljetskih i peljeških krajolika prepliće se ponegdje s imaginacijom izmišljenoga, ali mu umjetnički  credo redovito u interpretativnosti čuva osnovnu realističku potku, uz osobnu kromatiku i kompozicijska rješenja.

U oblikovanju detalja ili cjeline, Hajdić teži k ravnoteži formalnih elemenata, shvaćajući da čuvanje pitoresknosti znači i likovnu odmjerenost, ljepotu izvanjskoga i unutrašnjeg sklada. Varirajući naoko prepoznatljive krajobraze hrvatskog juga dostiže on do posve novoga čitanja sa zanimljivim pomacima u akcentaciji kolorita, ritmu velikih ploha boje i dinamizmu oblika. Gledatelji bivaju iznenađeni umjetnikovim rakursima i imaginarni muzej krajobraza Mljeta, Primorja i Pelješca biva obogaćen uistinu novom senzacijom viđenoga.

Umjetnost, napose suvremena, nalazi se između dviju krajnosti: biti u službi nečega ili nekoga, i autizma, povlačenja u sebe, tražeći mogući neki sklad između osobnih osjećaja i svijeta koji nas okružuje. Nažalost, taj je sklad u suvremenoj umjetnosti u nesuglasju – sada, kada traje udar na vrijednosti klasične umjetnosti, kada ikonoklazam nastupa protiv štafejalnog slikarstva. Rijetki su koji se ubrajaju u ikonodule na braniku poruka likovnoga, gdje je ljepota zrcalo duše. Likovni izraz slika je nevidljivoga, to jest vidljivo se upotrebljava kako bi se prikazalo nevidljivo, sav onaj svemir umjetnikovih osjećaja i emocija, gotovo škrinja od biserja i koralja. Umjetnost je više zamjena nego poticaj za strast i pustolovine života dok nam pruža neko maštano iskustvo strasti i pustolovine. Umjetnička djela čuvaju nas da se ne suočimo dokraja s realnošću svijeta. U Srebrnoj cesti II Gustava Krkleca piše: “Ti znadeš i sam da svjetove nosiš / u samom sebi, i da na dnu duše / sja jato zvijezda (…)”. Isto to vrijedi i za umjetnički rad Vulka Hajdića; stvarajući nepretenciozno, bez ikakvih velikih očekivanja, oblikuje on svoj imaginarij svijeta, bez obzira na to koliko će biti prihvaćen ili neprihvaćen. Jer, ponesen samo svojim nadahnućem, u svojoj je nutrini posve smiren, i njegova ikonodulska duša i dalje se klanja slici – u svim tim dinamičnim krajobrazima progovara ono “ljudsko” u svojoj fenomenologiji.

Svaki je umjetnik u svojoj biti i filozof, a umjetnikova filozofija poimanja svijeta ima tu sreću da je oživotvorena u umjetničkom djelu. Američki filozof Ralph Waldo Emerson ustvrdio je: “Umjetnost je potreba stvaranja.” Nema mnogo ljudi koji imaju taj iskreni nagon stvaranja umjetničkog djela jer taj nagon iziskuje i razvijeni estetski osjećaj. Klasični umjetnik svoju građu uzima iz same prirode, pa dubrovački vlastelin Nikola Vitov Gučetić u Dijalogu o ljepoti, objavljenome 1581. u Mlecima veli: “U nama postoji univerzalna moć, um, koji odgovara svim našim čuvstvima, i svodi raznolikost stvari na jedno; tako mi shvaćamo ljepotu, iako su naša čuvstva različita i bezbrojna.”

Dubrovnik kao rijetko koji grad u Hrvatskoj ima sačuvanu tradiciju uživanja u ladanju, blaženoj dokolici sred mrkih čempresa i mirisnih naranača. U takvim trenutcima dokolice nastajala su umjetnička djela, bilo u stihu, prozi ili na štafelaju. Vulko Hajdić nastavlja tu tradiciju, inspirirajući se svakog dana ili pogledom na danas okrhnuti ladanjski mir Omble, ili u svojim šetnjama bukoličkim krajobrazima Mljeta i Pelješca. Upravo kroz tu prizmu ladanjskoga spokoja treba sagledavati slikarstvo Vulka Hajdića, neopterećenoga likovnim obrascima. I kao da je slijedio pjesnika Dinka Ranjinu, koji poziva prijatelje na svoje ladanje u Vrućici na Pelješcu stihovima: “dođ’ k meni malo sad / na ovi dvor mili moj sazidan na vodi, / pod kojim drijeva broj svakojakih dohodi (…)”, jer upravo slika taj pelješki krajobraz.

U mislima nam je i opat mljetski Ignjat Đurđević, koji hvali ljepote Mljeta početkom XVIII. stoljeća, i vlastelin Cvijeto Zlatarić koji je na svojoj kuli u Pijavičinu 1626. postavio natpis u kojemu se naziva: “ljubitelj umilnih zelenih polja”. Slikarstvo je ovo ujedno i zrcalni odraz atmosfere odnjegovane osame pod žarkim suncem juga. Hajdićevo ekspresivno stanje duha kroz maglovitu koprenu razastrlo je novo viđenje svijeta što ga okružuje, dok on kao i uvijek dosad ostaje dosljedan svojoj – još uvijek ludističkoj radoznalosti.

dr. sc. Vinicije B. Lupis