ENG
Sorry, English version is not available.

HR
Fešta od kolura slikara Vulka Hajdića

Djetinje doživljavanje svijeta oko nas živi zapreteno i u zreloj dobi, i samo su hrabri među nama sposobni tu dječju iskrenost pružiti svima na uvid. Slikar Hajdić jedan je od takvih: rastvorio je svoje slike širokim okvirima prekrivenima prešanim i koloriranim papirom, obli­kujući iluziju škura, znanih nama mnogima, iz djetinjstva, s ovdje dvije inkrustacije viđenoga.
Prva od njih, koncept utemeljen na trajanju, na mjeri apsorbiranja raskritih pejsaža zabilježenih u svečanosti praskozorja, gdje izviru grozdovi kućica Odisejeva otoka u daljini kojih uzdiže se brdo Veliki grad – jest slikarski credo mljetskoga dijela ovoga umjetnikova ciklusa. Fovističkim pristupom slikanju pejsaža jarkim bojama hrvatskog juga, razigrane se Hajdićeve strukture motiva razlažu u osebujnu harmoniju nijansa. Slikarska paleta kreće se od jarko crvene i zagasite  – porpore veneta, do zelene, modre, žute i ljubičaste. I svaka od njih svojim intenzitetom nameće svoj likovni kod, poigravajući se u oku gledatelja dinamizmom statičnih motiva.

Osjećamo unutrašnje bilo, vrelinu juga, samoću snenih popodneva i glasanje cvrčaka na otočnim rivama i zaselcima, apsolutiziranima – bez ljudi. Sva bića izdvojena su iz ovoga zamišljenog svijeta, koji kao da nas treba podsjetiti na neko davno, zaustavljeno vrijeme. Šarene mljetske kućice dobivaju novu dimenziju,  jer prozorska okna postaju – oči, vrata – usta, svaki dom priča neku drugu priču. Naoko nevažno, naherene kuće nadrastaju svoju statičnost novom dinamikom nadrealnoga svijeta, bez dodvoravanja dekorativnosti razigrane palete. Svijet je to bez sjena, svijet je to bez patnje i strahova – građen širokim namazima povišena kromatskog registra.

Drugi motiv ove faze slikareva opusa jest, zasigurno, Dubrovnik. Dinamički ludizam jarke slikarske game obradio je dvije vizure Grada – stari gradski porat i gradski zvonik sa sklopom gradske Luže i Divone. U prepoznatljivoj tradiciji dubrovačkih kolorista, ovaj umjetnik gradi posve svoj doživljaj grada, slažući nizove, i ovdje obveznih, kuća kontrastnih boja u smišljenu cjelinu sklada. Razigrano plavetnilo neba nervoznih namaza suprotstavljeno je modrini mora, po kojem barke poput plove riba tvore nove geometrijske skupove. Zidine se doživljavaju kao ljuštura školjke bisernice iz koje se rastvara začudan i šaren plod mašte.

Gradski zvonik omiljen je motiv koji varira u umjetnikovoj imaginaciji arhitektonike prostora. Seizmička nesigurnost kao da je ponukala slikara da se poigra gradskim zvonicima, štono izrastaju iz ustajaloga svijeta polusna. Ljudske siluete prolaze Placom, pojednostavnjene figurativnosti – svedene na dimenziju simbola. Šarenilo boja nemirnoga slikarskog temperamenta poseban je likovni moment u doživljavanju općepoznatog motiva koji ovdje zadobiva jednu novu kvalitetu psihološke percepcije i perspektive. Očito, cjelovitost ovoga Hajdićeva stvaralačkog ciklusa zrači Sredozemljem, kao mitskim prostorom žarkih pejsaža u kojima je općenazočna ljudska ruka u horizontali gromača i suhozida, u vertikali primorskih zvonika i kula, gdje anđeli bivaju bližima u osamljenim ljetnim popodnevima onkraj nebosklona.

Ovo je slikarstvo fovističko u svojoj osnovnoj formi simboličkoga svijeta dječjeg snoviđenja rodnoga otoka i Dubrovnika zarobljenih u retorti vremena. Boje oblikuju motive, one postaju oblici nabijeni osjećajima preživljavanja sredozemnoga okruženja i intenzivnog kolorita, vibrantnog osjetila za primorsku arhitekturu. Šareni okviri uvode nas u zatravljen svijet neuhvatljivih uspomena, ostvarenih snova iz jednoga nestvarnog doba. Svijet je to malih i dragih stvari: sjećanja, tradicije i ruralnoga što nestaju u žrvnju globalizacije. Sve je to daleko od suvremenih likovnih dekadentnih nastojanja, konceptualizma, postmoderme… Samozatajan je ovo svijet tople duše.

Zato ćemo, pri pogledu na ove slike posve spontano osjetiti radost dječjih maštarija punih svjetlosti i modrine. Ova krhka arhitektonika motiva pred nama nuka nas da preispitamo svoju prolaznost i da se upitamo jesu li gradovi i kuće one trajne vrijednosti kojima trebamo podrediti svoje živote i prekinuti veze sa svijetom priča i uspomena. Jer zasigurno, one su samo sredstvo poruke da je čovjekov život potrebno oplemeniti radošću i pronalaskom duhovnoga sklada što vlada u pejsažima juga – ovdje tako snažno uprizorenih u Hajdićevoj likovnoj čaroliji imaginarnoga krajobraza Mljeta i Dubrovnika.

dr. sci. Vinicije B. Lupis